Više razmišljam, manje pričam. Duboko okopavam po trasama sopstva u nadi da ću kasnije moći njivu da uzorem. Po umu, nepreglednom drumu. Valjda će jednom vaskrsnuti dobra energija oko nas. I sve će postati jednostavno. Bistro, kao vedar dan.
Volim ovo doba godine. Volim ga jednostavno, instiktivno, bez mnogo razmišljanja. Zeleniš, lukac, mirođiju, vlašac, rotkvu grizem i sisam proleće. Žvot ovog doba lako se nanjuši. Po raspoloženju ljudi i po raspoloživosti zeleniša.
Po sećanju na dedu koji iznese prostirku na travu. Dremka na suncu siguran je znak da je proleće stiglo u našu baštu.
Gile, deder dođi čiču da izgaziš. — Plašila sam se da ću nauditi tom staračkom, koščatom telu koje je nekada nosilo mišiće u ratovima.
— sećanje na deduDeda je ispod leve sise imao ožiljak od metka. U našim, dečijim očima bio je veći od Herkulesa. Večito smo maštali nad njegovim fotografijama, a on, on je bio majstor priče. Svaku našu maštariju umeo je dodatno da začini. „Jesam li vam pričao kada me je ujela zmija? To je bilo posle onog kada sam se za vreme rata davio zajedno sa konjem u reci… A metak? Jedne noći bio sam na straži…"
Zbog tih priča sada nigde ne bih bila radije do ovde. U ovo proleće, za ovaj Uskrs. U dvorištu u kome smo deda i ja neke male, naizgled beznačajne rituale sprovodili. Sipala sam mu 'ladnu vodu iz balona pre nego što je započinjao neku priču ili pesmu čežnje za Suvom planinom.
Dede više nema, a ja osećam potrebu da iznesem gunj i legnem na njegovo mesto na travi.
— prolećna meditacijaDa je deda živ, čuo bi kako brundaju pčele kao planinski međedi. Žute im se bisage poput kesa koje vukljaju sa sobom od supermarketa do supercveta. Malene, zlate se vrećice od polena jer pčela nije lena.
Otvorim oči i vidim da je drvo provetalo, zatrešnjilo, mislim se kako će se kuvati slatko ove godine. Gušter mi pravi društvo, ispružio se čitavom svojom dužinom. Maslačak se raspukao, raspomamio na suncu. Glavicu okrenuo prema izvoru Života i prkosno se izdigao iznad trave.
Meditativni baštenski život uspavljuje i umiruje um. Mozak radi na najmanjem broju obrtaja, omamljen treperavim listovima koji šapuću na vetru.
Mir je. Porodica je. Uskrs je. Radost je.
U svakoj kući najveća kada se farbaju jajca. Ove godine u žuto — tripujemo se da držimo u rukama mala sunca, ukrali smo ih od Heliosa u ovo proleće.
Za uskršnju trpezu biramo jednostavnu dekoraciju. Iznosimo porcelan i escajg koji se čuva samo za posebne prilike. Pletemo venčiće od travki i venčiće za jajca. Malo deblje venčiće od trava koristimo kao prsten za salvete. Što prirodnje, to lepše. Tu i tamo neki cvetić, tratinčica i alpski zumbul, dugo su čekali svoje počasno mesto.
Na kraju smo ćale i ja ispleli travnatu kiku koju smo namenili da mi bude burma. Ostavila sam zlato da odmara, danas je sve zelenjavo. Natukla sam neke stare naočare koje smo furali kao klinci. Poderane nogavice i raspuštena kosa. Kako drugačije? Kod kuće sam.
Umesto teških torti, pravimo lagane, pufnaste, kremaste i voćkaste — od prošlogodišnjih breskvi iz voćnjaka.
- 200 g brašna
- 70 g šećera
- 70 g putera
- 1 jaje
- 1 vanilin šećer
- 1 kašičica praška za pecivo
- narendana kora limuna
Zamesite testo. 2/3 testa rastanjiti na foliji i prebaciti u okrugli pleh ⌀26cm. Peče se 10 min. na 200°. Pečenu koru preliti sa 7 kašika soka od kompota. Od ostatka testa obložite ivice pleha. Poređajte breskve iz kompota. Skuvajte 2 pudinga od vanile u ½ l mleka sa 80 g šećera. Dok je puding topao, dodajte 2 kisele pavlake i nalijte krem preko breskvi. Vratite u rernu i pecite još 40 min. na 60°. Ostavite sat-dva pre vađenja iz pleha.
Dok nazdravljamo rozeom za starim, drvenim stolom, nehotice prođe mi misao — eh, da je tu deda. Samo da nas na tren vidi.
Srećan Uskrs — Vaša Ivy M2
Fotografija: Nikola Marinković · Tekst: Ivana Marinković Mandić