Frajerski život · 12. decembar 2013.
Jer i besmisao ima smisla. On je neizbežan dok tražimo smisao.
Jesen u mom sokaku
Kad jesenje sunce zgasne, ugasi se i neka mala radost u svetu. Priroda se nakostreši, počne da zbacuje sve suvišno sa sebe, ogoli se i zgrči. Život poprimi boju kiše i raspoloženja neumitnog prolaženja.
„Lisje žuti veće po drveću, lisje žuti dole veće pada" i čini se da „zelenoga više ja nikada videt neću". Zelenoga, više nikada.
A onda se opet rodi. Nepozvano i nenajavljeno. After the rain comes sun, tako bar priroda uverava. Iznova i iznova.
Način na koji ćemo događaje podneti zavisi u dobroj meri od nas samih
Olujni dani
Nakon svake bogate jeseni, dođu oni dani suvoće i jednoličnosti. Jedna postavka života iz koje se ne more, ni levo ni desno.
U sustizanju događanja jednog za drugim, treba nam čvrsto tle u koje ćemo ukopati ruke i uhvatiti se kad drma iz korena. Čupa, vuče, kida sa svih strana, a ništa ne garantuje da će koren izdržati.
Babina priča
U takvim olujnim i olupanim danima, volim da nestanem u prolaze zemlje u kojoj sam nasađena. U onu radničku crnicu gde košava pišti u ušima svakodnevno. Samo što sam na tu košavu odavno navikla, slušam je već godinama. Dođe mi nekako draga i poznata.
Umesim sa kevom jednu vruću pitu od baštenskih jabuka. Smiruje, a i da koji vitamin da se zima pregura. Izvadi se pažljivo babin porcelan iz kredenca, onaj koji se godinama gledao sa čežnjom.
„Uzmi, nosi, šaraj, radi šta hoćeš, ionako sam za tebe čuvala. A moram malo da tvrdim pazar. Gle, ta vidi me ovde kako sam bila jedra, tvog oca sam tad nosila. Imala sam baš ovu tašnu."
Gledam je kako se pod teretom tvrdog rata smeši u aparat. Da li je beslovesna ili nešto sasvim drugo? Trudna žena koja čeka i koja se nada. Baba nije odustala. Baba se na svoj način borila.
Smrt mraku,
svetlosti vekZanavek.
Procvetavanje
Zovem za kompom posađenog brata „Dođi, hajde malo da opravimo ovaj dan". Hvatamo mamu kod šporeta: „Seci onu vruću pitu i sve cveće koje imaš u baši". Ostavlja varjaču, brzinski izlećemo iz kuće i ulećemo u prirodno postavljenu scenografiju.
Zajednički trenuci nas smeste u neki dobar ram, vreme stane i radi za nas. Malo sunca se probije, kratki podsetnik da je tu negde. Sve vreme. Samo ga dovoljno jasno ponekad ne vidimo.
Jer i besmisao ima smisla. On je neizbežan dok tražimo smisao. Za nova rađanja i procvetavanja! Smrt mraku, svetlosti vek. Zanavek.
*Od srca se zahvaljujem Danijeli (Dani) Milić na divnoj suknji, na uloženom trudu i ručnom radu.
*Ovaj tekst je posvećen nekom ko za mene sija i čiji sjaj nikada ne može da zgasne. Ma koliko da je perspektiva tegobna, luča uvek pronađe svoj put. ♥
Fotografija
Suknja