Frajerska slavlja · Jun 2014
Oda telu
Trenutačnost je jedna zastrašujuća stvar. Jer eto, nema ga već. Tog trenutka. Došao je neki novi. Da i on u istom trenu nestane.
Tren po tren nižu nam se životi u događajima, dešavanjima. Svetlosnu brzinu vremena ne osećamo, samo je konstatujemo sa vremenske distance. I vidimo na svom telu, na tom apdejtovanom i ažuriranom kožnom pergamentu.
Telo se u različitim kulturama različito (mal)tretira. Ili se besomučno eksploatiše ili se čuva od očiju sviju, da se ne arči. Zato ne mogu da se ne upitam zašto ustuknemo pred intimnom erotikom dok smo sa pornografsko razgolićivanjem „na dobar dan".
Cice sa duplerice se podrazumevaju, ali erotične fotografije sopstvenog tela, a, ne, ne hvala lepo, nisam ja za to. Zašto za pristojnu žensku čeljad manjak odeće podrazumeva višak stida? Zašto je to uvek rezervisano za nekog drugog jer „ja nisam taj tip"?
Da li me kratka suknja određuje i definiše jer podležem paorskoj sredini koja je potencijalno spremna da osuđuje? Zato sam naviknuta na pristojnu dužinu koja je bezopasna, kompromisna i zadovoljavajuća? Jer tako treba, valja se, bezbedna zona prema granicama ukusa i građanskog morala. Vazda bilo, razum i čulnost od Aristotelovih dana stoje nepomireni.
Oslobođenje
Tragajući za nepresušnom temom senzualnosti i seksualnosti, nailazim na divne, stilizovane fotografije nekih oslobođenih žena koje i na dan svog venčanja bez stida puštaju ljude u svoju intimu, u svoj mali ženski budoar.
Jeste, divim im se očima razrogačenim i ustima otvorenim što su tako samosvesne. Što su žene i što se svoga tela ne stide. I što su dotakle skriveni deo sebe pokazujući svoje meso senzualno, oblo, koščato i nesrazmerno.
To me je inspirisalo da ženu ogolimo i prikažemo suptilnu, nevrišteću seksualnost. Prirodnu i spontanu erotiku ženskog bića koja je ženi danas oteta.
Tajnovitost negližea i skrivanje prirodnog tela postaje provodnik za komplekse devojčica dok plačno grizu usne po kabinama radnji koje prodaju veš i kupaće kostime maštajući o silikonskim implantima.
Naučene smo na potrebu da se izvinjavamo što nismo idealnih mera, jer „znate imam premale grudi, krive noge, krofnasta kolena, uske bokove, kao glista sam, kao slon sam, znate, treba mi ipak nešto da to prikrijem". Ne znam zašto više ne uvedu predmet „kako da volim i prihvatim sebe". Ama od vrtića.
„Oko tela se širi prava panika — seksualna, sportska, top-modelska — uslovljena upravo nestankom tela i viškom sredstava za njegovu simulaciju. Telo će 'izaći iz upotrebe' kao konj ili parna mašina u doba elektrike."
M. Epštejn, „Filozofija tela"
I čem' više služi to telo? Pokušavamo da izvučemo najbolje iz njega, a nikako da stanemo uz njega. Ljutimo se, kinjimo ga zbog nemoći da uradi koji sklek više, zbog nesposobnosti da se do kraja istegli ili zategne. Ono je samo obično i očekujemo da uvek može bolje.
A šta je alternativa? Da ga zapustim, da mu ne pomeram granice, da mu dam voljno u učmalosti? Ili da ga motivišem bez maltretiranja sa blagim namerama da zajedno izguramo tu bitku sa vremenom i gravitacijom?
Hajd' polako, strpljivo i natenane, mali veseljače. Možda jednog dana budeš bio baš ono što želim, a možda u međuvremenu i prestanem da želim pa se pomirimo i budemo drugari.
Dodir
Pre par dana pokušavala sam da sprovedem neku vežbu za duh i telo ponavljajući naglas: „Ja volim svoje telo, ja ljubim svoje telo". I zape mantra u grlu. Na keca. U, čoveče, gadno je to, zašto ne mogu naglas proste rečenice da izgovorim?
Jako mi je neobično da imam odnos sa svojim telom. Ono je tu da bespogovorno služi i da prima naredbe, rob moj mali telesni. A ja nipošto nisam dužna da mu titram i da mu se obraćam, ono se jednostavno podrazumeva.
Gubimo vezu ne samo sa svojom dušom, već i sa svojim telom. Dodir postaje nepotreban, a i koji će mi kada imam moj divni tačskrin?
Manje se grlimo, manje komuniciramo dodirom, podrazumevamo pristojnu prostornu distancu. Plašimo se da se zaistinski dotaknemo jer ćemo se od dodira možda raspasti u komade. Ljubimo se ovlaš, blebećemo, fejsbučimo, tvitujemo, pričamo i ne razgovaramo.
„U skladu sa razvojem elektronskih sistema i veštačke inteligencije, dodirivanje će sve više prelaziti u muzejsko-reliktni sloj civilizacije. Pojaviće se nostalgične zajednice, u kojima će se dozvoljavati i čak pojačavati dodirivanje, i u kojima će se ljudi specijalno sastajati da bi osetili 'javu' i 'opip' jedan drugog."
M. Epštejn, „Filozofija tela"
Mnogo seksa, malo erotike, mnogo pipanja, malo dodirivanja. Apokaliptične vizije ili daleka budućnost? Ma, nije frka, takvo je vreme. Na sve se živ čovek navikne, bitan je puć-selfi, pusti sada živi taktilni doživljaj. Neka duša lagano cvrči otuđena jer deo po deo epidermisa polako nestaje. Nemaženog, nevoljenog, ali pre svega od zaborava na društvenim mrežama sačuvanog.
Filozofija dodira
„Nije li ljubavna bliskost još i potreba za ponovnim spajanjem sa samim sobom — kroz značajnog drugog, jedinstvenog celovitog, koji obuhvata mene svedoka-dodirivača? Grleći njega, mi obuhvatamo ono što je grlilo nas, mi dodirujemo nas tamo gde mi ne možemo dotaći sebe."
M. Epštejn, „Filozofija tela"
Zagrljaj. Dodir. Sebe i drugog. Sebe kroz drugog. Dodir će spasti svet.
„Pojačavajte opštenje i spajanje ljudskih bića. Rušite distance i barijere koje ih dele u ljubavi i prijateljstvu. [...] Ljudi međusobno razgovaraju ustima i očima, ali ne dostižu pravu iskrenost zbog nedovoljne osetljivosti kože, koja još ostaje posredni provodnik misli."
M. Epštejn, „Filozofija tela"Neka koža misli čitavom površinom. Svim porama. Senzualno i toplo. Blago i duševno. Zbacite zmijsku kožurinu poput carevića iz bajke. Neka ostane nago telo sa golom dušom. Nema bojazni. Pravi Dodir ne poznaje strah.
Do čitanja, zagrljaj. Jedan obični, internetski.
Taktilni sami sebi priuštite.
Vaša Ivana i potpisana ekipa iz kraja
* Svi citati preuzeti iz knjige M. Epštejna „Filozofija tela"
Klikni za uvećanje