Frajerska slavlja · Oktobar 2014
Da l' si devojka il' demon sada ti?
„Vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko voda. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose. Vile nikom ne će zla učiniti dokle ih ko ne uvrijedi [...] a kada ih ko uvrijedi, onda ga različno nakaze: ustrijele ga u nogu ili ruku, ili u srce, te odmah umre."
Vukov Srpski rječnikKoliko je sličnosti sa ženama i ženskim principima? Malo, suviše, dovoljno? Hajde da se ne lažemo, prostreljujemo rečima, oduzimamo noge pogledima, ranjavamo postupcima. Zato što smo najdivnija i najdemonskija bića. Žene. Istovremeno veštice i vile. Demonska i božanska bića.
Koliko silovite, neobuzdane, potisnute energije nosimo strahujući od sopstvene snage? Da svet ne pokorimo. Koliko najnežnijih i najsuptilnijih erupcija u nama kulja? U nama nesvesnim da njima možemo taj isti svet da menjamo.
Od vilinske ženstvenosti satkane, veštičijom zagonetnošću obučene, zmajevitim srcem namunjene, velikom rukom stvorene, mi smo sve. Mi smo svet. Anđeli, demoni, majke, kreatorke, nečije žene, nečije ljubavnice, svoje progoniteljke.
Sudba moja jeste čudesna. Ja sam lovac srca svoga rođenoga.
Zato je ovaj tekst o našim mrakovima koji se stapaju sa lepotom. O htonskom u biću, o kolektivnoj svesti naših prababa koja tinja u nama. O pričama koje kazuju o prehrišćanskim zaštitnicama žena, o magijskom i demonskom, o primitivnom i neodoljivom.
O očima koje pod svetlošću lune postanu duboka jezera dok se obrazi kao krv zacrvene. O telu koje uranja u jezersku vodu, samo na svetu, samo za sebe.
Obroncima Homoljskih planina
Ne, ne moramo mnogo da tragamo. Dovoljno je da zavirimo u ženu i znaćemo o čemu pričam. O onom što je ugušeno i prigušeno savremenim svetom, kodeksima ponašanja, ubicom reagovanja.
Ne, ne moramo ni mnogo da putujemo. Inspiraciju često tražimo u dalekim predelima, u drugim kulturama, u tuđim verovanjima. Bezvoljni da začeprkamo po sebi i da zarijemo nokte u sopstveno tle. Kada se prva brazda uzore, zemlja razgrne, već u prvom sloju nosi različite mitske talase, izmešane, sačuvane, i dan-danas žive.
Čitav svet počiva na nekoj vrsti verovanja. Racio koji ne ume da objasni nesvesne sile pripisuje ih onostranom delovanju, mitskom sloju na kome su civilizacije počivale.
Ne moramo se baviti šamanizmom, keltskim verovanjima, egipatskim proročanstvima ili pak Noćima veštica. Dovoljno je da kročimo na tle istočne Srbije na kojem se ukrštaju rimski drumovi, vilinska kola i pravoslavni manastiri. Zato krećemo na obronke Homoljskih planina, u jezgro vilinskih kola, da upijemo nešto od ostataka naše prehrišćanske tradicije.
Još kao klinku opsedala me je magnetična neobičnost vlaškog naroda, priče koje su se oko njih ispredale, paganski običaji u razdoblju savremene civilizacijske svesti zadržani. Kako? Dosad?
Kakve su to žene oko kojih se predu prigušene priče, kao da će se nešto strašno desiti samo ako se naglas izgovore? Koliko smo takve žene nekad bile, a koliko smo zatrpane intelektualnim razvojem? Šta se dešava sa onim primitivnim, nagonskim u nama?
Da li smo zauvek zažmurili na primordijalne instinkte ili su nas samo ubedili kako su „nevaljali i neprimereni"? Zato postaju naša „senka" duboko potisnuta u nesvesno sa kojom se savremeni čovek bori umesto da je integriše.
Kroz žensko biće i ženski pol, danas pokušavamo da tu dezintegraciju prevaziđemo, da je osvestimo kroz najprimitivnija verovanja. Eto, neka bude. Danas smo zatucani i vlaškom mađijom omađijani.
Velika boginja
Čitav sistem ženstvenosti u vlaškoj tradiciji zasnovan je na verovanju u vrhovno božanstvo Muma Paduri. Ona je Velika majka, stvoriteljka koja oličava izuzetnu dobrotu i neizmerno zlo istovremeno.
U ovoj tradiciji, jednoj od retkih zasnovanih na matrijarhatu, Muma Paduri je i sama čisto oličenje ženstvenosti. Površnosti i dubine. Bezočnosti i plemenitosti. Jer ona je žena, stvoriteljka, praroditeljka, ona koja unosi velike preokrete i novine u sve oblasti ljudskog delovanja.
Velika, Šumska majka živi na šumskim obroncima. Pred svetlosne livade izlazi u svojoj dugoj haljini i raspletene kose kako bi čula pozive vračara ili devojaka.
U vlaškoj tradiciji žena je ta kojoj je dato da razume i iznese ljudsku sudbinu. Komunikacija sa svetom onostranog pripada uglavnom njoj, nosiocu božanskog i demonskog. Zato je Velika boginja Muma Paduri zaštitnica žena, ona je nosilac silovite i neodoljive ženske snage.
Ona poseduje moć transformacije koji njenu nadlepotu može srozati do neprepoznatljivosti. Njen najbliži saradnik je Vodeni duh, demon koji često pribavlja životinjsko obličje. Vlaška mitologija ne može se jednostavno svesti na i danas uvreženu podelu na vile i veštice u kojima je oličeno dobro i zlo.
Mrdnuvši se dalje od civilizacije, skinuli smo koru urbanog čoveka i ogolili neke duboko skrivene težnje u verovanje kroz mitove. Poverovali smo da možemo bolje spoznati sebe ako upoznajemo prirodno, nagonsko i neobuzdano. Prizvali smo svoju intuiciju i unutrašnja čula.
Jer tome nas mitovi i uče, kako da kolektivnu svest spoznamo, a da je pritom ne zatrpavamo i zataškavamo. Uče nas i još nečemu — ljudskoj divljoj i nesputanoj snazi koju danas pod okriljem savremenog sveta prikrivamo. Divnoj i strašnoj, poput bujice koja nosi sve pred sobom.
Mitovi nam kažu da ne smemo da je sputavamo, već samo usmeravamo. Jer svako od nas je vrač sopstvene sreće, svako tvorac svog korita. Tamo gde spadaju brane, tok života odnosi naslage nagomilane i zakrčene reke. Ona traži slobodna da teče jer se sama kroz proticanje leči.
Da krčimo, molimo, volimo, bajamo i spajamo.
Nespojivo, zagonetno, nesaznatljivo i neprihvatljivo.
Vaša Ivy M2